Neke spoznaje i savjeti iz prošlih stoljeća u vezi s ukazanjima

Navest ćemo osnovne ocjene i savjete o ukazanjima kako su bili koncipirani iz teološkog pogleda prema spoznajama iz prošlih stoljeća. Istina je, doduše, da se posljedice ukazanja očituju prije svega u teološkom području, ali kasnije ćemo pokazati da te pojave imaju također psihološke ili bolje rečeno psihofizikalne aspekte, koji mogu doprinijeti boljoj analizi tih pojava i s teološkog gledišta.

Iznesene spoznaje su rezultat teološkog ispitivanja i iskustva ljudi, koji su se trudili dati istinitu ocjenu pojava shvaćanih kao ukazanja.

Kod dosadašnjih studija zahtijevalo se da kriteriji ocjenjivanja i vrednote korisnih pojava budu u skladu s učenjem Crkve.

Trebamo osvijestiti da je „Bog posjećivao svoj narod“ u svim vremenima ne samo u doba proroka nego i kasnije tijekom cijele povijesti Crkve. Te pojave, doduše, ne mogu ništa pridodati jedinoj, jedinstvenoj i potpunoj vijesti Mesije, ali u različitim vremenima i u različitim situacijama izdižu određene aspekte njegova nauka. U Kristu su sva bogatstva, mudrosti i spoznaje (Kol 2, 3), ali on je ipak poslao apostole, naprimjer Petra i Pavla, da naviještaju tu vijest svojim vlastitim, konkretnim darovima. Zar ne može Bog, da bi pobudio interes za evanđeosku vijest, progovarati po vidiocima pa čak i po drugim ljudima, npr. kreativnim učiteljima? Ali probiti put kroz zapletene okolnosti, odstraniti sve subjektivne elemente, koje pojedinci nesumnjivo dodaju, odbaciti besmislice, ljubazno odbiti one koji su bili zavedeni na stranputicu, premda su imali najbolje namjere, ostaviti ono što je u stvarnosti milost Božja, nije uopće jednostavan zadatak.

Neosporivo se može dokazati da neka ukazanja imaju ozbiljne pozitivne posljedice na život ljudi. Naprimjer istaknuti znanstvenik i nosilac Nobelove nagrade Alexis Carrel, prije borbeni ateist, obratio se u Lourdesu. Trebalo bi nas zanimati da je Papa došao u Fatimu moliti se. Vrijedi napomenuti da je jedno privatno ukazanje, to jest ukazanje sv. Mariji Margareti Alacoque uzrokom što je krajolik u katoličkim zemljama zasijan crkvama, bolnicama i sveučilištima koji u svom nazivu nose ime Presvetog Srca Isusova.

Mnogo ljudi je pod utjecajem ukazanja odlučilo promijeniti svoj život.

Neke religiozne pristupe predložili su ljudi koji su vrlo prisno poznavali direktnu vezu s nebom preko vjerske ekstaze, naprimjer sv. Terezija iz Avile i sv. Ivan od Križa. Neka pravila potječu od ljudi, kao što je velečasni Augustin Poulain, SJ, koji su brižno studirali poruke onih koji su tvrdili da su imali vjerske ekstaze.

Privatna ukazanja nisu ono najvažnije na svijetu. Bitna oznaka prave vjere je trajno i autentično nastojanje živjeti sveti život, koji je usmjeren na sjedinjenje s Bogom u ljubavi. Među onima koji nisu imali viđenja ističu se sv. Terezija iz Lisieuxa i sv. Maksimilijan Kolbe.

Trebamo biti svjesni da su privatna ukazanja beznačajna ako su odijeljena od javne objave u Svetom pismu kako ga tumači crkveno učiteljstvo. To načelo je ponovo naglasio papa Ivan Pavao II. već 1983. godine. Prilikom svog hodočašća u Fatimu Sveti Otac je rekao:

Crkva je uvijek naučavala i stalno proglašava da je Božja objava bila dovedena do savršenstva u Isusu Kristu, koji je punina one objave te da pred slavnim dolaskom našeg Gospodina ne možemo očekivati nikakvu novu javnu objavu (Dei Verbum 4). Crkva ocjenjuje i prosuđuje privatno ukazanja prema tome koliko je u skladu s onom jedinstvenom Objavom.

Ako je Crkva prihvatila poruku iz Fatime, to je prije svega zato što ta poruka sadrži istinu i poziv, kod kojega je osnovni sadržaj istina i poziv samog evanđelja.

Važno je shvatiti da neka ukazanja namijenjena javnosti, dalje označavana kao „posebna javna ukazanja“, nemaju za cilj nekako dopunjavati javnu objavu Svetoga pisma, već je potvrđuju na živi način te potiču oduševljenje za ispunjavanje njezinih sadržaja.

Kraj javne objave uopće ne znači da se Bog svojoj djeci više ne objavljuje. Objavljuje se i danas, ali neizravno ili preko privatnih ukazanja, isto kao i drugim sredstvima svoje božanske providnosti. Karl Rahner daje korisno objašnjenje razlike između javne i privatne objave:

Tradicija i praksa Crkve (u molitvama, kod proročkih osoba u Crkvi, kod priznatih mističara) pretpostavlja egzistenciju pravog privatnog ukazanja. To ne znači da kraj javne objave (od smrti apostola) trebamo shvatiti tako, da od tog razdoblja, za razliku od prethodnog, Bog o povijesti pojedinca i društva šuti i da je negdje jako daleko, neuključen. Završetak objave također upućuje na apsolutnu neprikosnovenost i trajan normativni karakter Kristove vijesti, koja stalno donosi nove plodove Duha Svetoga u Crkvi.

Do privatne objave dolazi iz istih razloga kao i do javne objave: Božje biće može se objaviti i objavljuje se ograničenim ljudskim bićima. Moglo bi se reći da privatna objava u određenom razdoblju ohrabruje pa čak i vodi pojedince koji mogu utjecati na cijelu Crkvu.

Nekada pojedinci dobivaju objavu zato da je podijele s ostalima. Sv. Bernardica je objavila poruku i obećanje koje je dobila, a kao posljedica toga stvarno je nikla velika crkva. Nekada privatna objava može promijeniti povijesne događaje, kako se to dogodilo u slučaju svete Ivane Arške, koja je tijekom jedne godine izmijenila tijek europske povijesti. Sv. Katarina Sienska je poslušala osobna Božja nadahnuća, koja su joj bila dana i pozvala papu Grgura XI. nazad iz Avignona te tako spasila papinski suverenitet od prevlasti kralja. Dakle očito je da se ne mogu zanijekati mogućnost i trajni učinci Božje veze s određenim pojedincima, premda je javna objava završila prije dvije tisuće godina. Ali da bismo sačuvali točan redoslijed, dobro je podsjetiti se da su za sv. Katarinu, sv. Bernardicu i sv. Ivanu ta velika ukazanja bile samo epizode na njihovom kratkom, ali ispunjenom životnom putu. Bitno kod svake od tih mladih žena je bilo to da su imale nepokolebivu vjeru i ljubav, da su nastojale vršiti Božju volju i koračati putem koji je u evanđelju pokazao Krist svima koji žele biti spašeni. Nisu bile samo vidjelice. Bile su svetice.

U najstrožem smislu jedina posve direktna Božja objava došla je preko božanske osobe našega Gospodina Isusa Krista. On je jedini upoznao Oca takvog kakav je (Iv 14, 8 −11). Osim toga, vjera nam kaže da je cijela javna objava oslobođena od osobnog iskrivljenja po moći Duha Svetoga. No ako dobro poznajete poslanice, znate da se u javnoj objavi, koju su apostoli zabilježili, odražavaju njihove karakteristične osobine. Pavao je posve druga osobnost od Jakova, a obadvojica su drugačiji od Ivana. Svi pisci knjiga Novog zavjeta bili su vođeni Duhom Svetim i njihove spise treba prihvaćati kao dio javne objave. Naravno, da to isto ne možemo pretpostavljati za sv. Katarinu Siensku ili sv. Tereziju Avilsku, premda obje imaju veliki autoritet koji proizlazi iz njihova položaja crkvenih naučiteljica i iz njihovih pronicljivih zapažanja o duhovnom životu.

Znači li to da ne moramo vjerovati da se u Lourdesu Bernardici ukazala Djevica Marija? Onog koji je duboko odan tom svetom mjestu i sv. Bernardici te je čvrsto uvjeren da se sve dogodilo tako kako je mala svetica iz seoske sredine rekla, zaboljelo bi kada bi morao priznati da ne moramo prihvatiti lurdska ukazanja, ako se, nakon proučavanja činjenica, tako odlučimo. U slučaju da se tako odlučimo, to nam se čini kao ludost.

A što je s papinskim enciklikama o Presvetom Srcu Isusovu? Ako pročitamo koji god od tih dokumenata, uključujući najnoviji Haurietis Aquas, koji je napisao papa Pio XII. 1956. godine, pokazat će se da pape i teolozi svoje učenje ne izvode iz privatnih ukazanja, nego iz Svetog pisma i iz teologije.

Tih nekoliko enciklika, koje su nastale tijekom stoljeća, izbjegavaju sva privatna ukazanja, osim što vrlo oprezno spominju ukazanja koja je imala sv. Marija Margareta Alacoque u XVII. stoljeću. Zauvijek će toj pokornoj i svetoj duši kao dobro biti pripisivano da je postala prikladnim izgovorom za taj posebni misaoni tijek u teologiji, a što je važnije da je dovela milijune ljudi bliže ljubavi Božjeg sina, koja je simbolizirana Njegovim Presvetim Srcem.

Svi znamo da imamo punu slobodu odlučiti se hoćemo li povjerovati privatnim ukazanjima, premda se radi o ukazanjima koja pobuđuju najveće povjerenje. Iako ih Crkva prizna kao prava, prihvaćana su samo kao vjerojatna, a ne kao nepogrešiva.

Subjektivni karakter privatnih ukazanja, a posebno činjenica da su znatno pod utjecajem osobnosti pojedinca, zahtijeva da njihova upotreba bude točno formulirana i ograničena na situaciju u kojoj je do ukazanja došlo. Dosta je teško izraziti ta ograničenja jednostavnom tvrdnjom, jer će se njezina upotreba u pojedinim slučajevima razlikovati, a također zato što postoji stalna mogućnost iskrivljenja.

Očito je da su neka privatna ukazanja trebala dobiti široki odziv i utjecaj. Naprimjer zahtjev upućen po svetoj Bernardici da se na mjestu špilje izgradi crkva. Ukazanje koje je imalo troje fatimske djece očito je trebalo imati dalekosežne učinke. Prenosili su vijesti o ukazanju s istom neposrednom naivnošću kakva je bila karakteristična za tvrđenja sv. Bernardice. Do sada još nikada papinski diplomatski zborovi nisu učinili nikakav pokus, a još manje je ikoja vlada odlučivala o politici na temelju tih ukazanja. Bilo bi to izvan okvira i svrhe tih ukazanja. Čini se da bismo tek post factum mogli spekulirati o povezanosti tih ukazanja s iznenađujuće brzim slomom komunizma i s vjerskom obnovom u Rusiji, na što su ta djeca uputila, premda nisu ništa znala o svjetskoj povijesti i zemljopisu. Objavili su da Djevica Marija zahtijeva da ljudi u cijelom svijetu mole krunicu, jer bi to mnoge ljude dovelo do kajanja i molitve za svjetski mir, prije svega za obraćenje Rusije.

Tu se nameće pitanje: Zašto trebamo ukazanja ograničavati? Jedan primjer može dati odgovor na to pitanje. Sv. Katarina Laboure, koja je svijetu dala čudotvornu medaljicu, prorekla je točan datum krvavih nemira Pariške komune četrdeset godina prije nego je do njih došlo.

Prorekla je i nekoliko drugi događaja, ali se u tim slučajevima prevarila. Kada su je pitali za te pogreške, jednostavno se ispričala da je stvarnosti iz ukazanja loše objasnila.

(Stoga se u dalje prezentiranom vrednovanju ukazanja strogo razlikuje što je bilo izričito predano po biću koje se ukazuje, a što je osobni nazor vidioca.)

Prema dosadašnjoj definiciji privatno ukazanje je osobno pa stoga oni kojima je namijenjeno moraju ga upotrijebiti razborito i samo u okviru granica običnog ljudskog opreza, a nikada nerazumno ili u raskoraku s učenjem Crkve.

Izgleda da je teško odlučiti koliko daleko bi se trebale raširiti spoznaje o privatnom ukazanju. Treba li biti opće poznato u cijeloj Crkvi? Očito nijedno privatno ukazanje ne može nikoga vezati, jer Crkva jasno naučava da se ni od koga ne može zahtijevati prihvaćanje privatnog ukazanja. No u moderno vrijeme bilo je mnogo ukazanja koja su bila adresirana vjernicima općenito, naprimjer fatimska poruka. Lako se da odrediti da nijedan katolik ne mora na osnovi sljedećih stvarnosti prihvatiti takvo popularno ukazanje.

Ima nekoliko slučajeva kod kojih je stav crkvenih autoriteta bilo ispočetka nepovjerljiv, pa čak odbijajući, ali na kraju su prihvatili ukazanje i poduprli njegov poziv. Dobar primjer je Abbe Peyramale, župnik sv. Petra u Lourdesu, koji uopće nije vjerovao Bernardičinu svjedočanstvu, a potom je bio jedan od njegovih najgorljivijih branitelja.

U blizini Lourdesa je nakon Bernardičina iskustva bilo prijavljeno najmanje dvjesto viđenja. Nijedno od njih nikada nije bilo uzimano ozbiljno. Nesuglasnost mjesnog biskupa obično je dostatna da se navedeno ukazanje izuzme iz kategorije problematičnih ukazanja i svrsta u kategoriju nepotvrđenih navodnih ukazanja, ili među lažna ukazanja. Slučaj sv. Ivane Arške pokazuje da se takve odluke nekada mogu opozvati. Ivana je umrla jer ju je crkveni sud osudio kao vješticu. Pri tome je odluku o njezinoj osudi potvrdilo pariško sveučilište. Dvadeset godina kasnije bila je oslobođena od optužbe, a poslije toga je proglašena svetom. Premda proces proglašenja svetim ne uzima u obzir pitanja autentičnosti viđenja i ukazanja, Ivanino proglašenje svetom samo po sebi je oslobađa optužbe da su njezina viđenja bila sotonska i zla. Kanonizacijom vidjelac postaje u očima ljudi, ipak u određenom smislu, povjerljiv, premda se, kako smo vidjeli, vidjelac u svome viđenju može prevariti.

Na iskustva mladih ljudi u Međugorju ima puno primjedbi. Mjesni biskup je već vehementno i opetovano proglasio ta navodna ukazanja varljivim. No njegov sud su doveli u pitanje teolozi kao što su Rene Laurentin, nadbiskup Franić, metropolit susjedne crkvene provincije i predsjednik teološke komisije pri tadašnjoj Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji. Sa sigurnošću se može reći da su ta ukazanja stalno u kategoriji problematičnih ukazanja.

U smislu u kojem te riječi koristimo, sva privatna ukazanja su u početku problematična. Ona koja nisu priznata ili su proglašena varkom ili podvalom ostaju problematična. Problemi se pojavljuju zato što je sadržaj ukazanja ezoteričan ili banalan ili se pak pojavljuju problemi s osobnostima onih koji su navodno imali viđenje.

Čovjek, koji ima autentična ukazanja, pa čak i kanonizirani svetac, može se prevariti u shvaćanju ukazanja ili u prenošenju doživljaja koji nisu autentična ukazanja.

Bez obzira na to koliko god se objektivno čini da imaju porijeklo u Božjoj milosti, koliko god su neočekivana i neizmoljena, sva privatna ukazanja su više­manje povezana s osobnošću pojedinca.

Upravo je subjektivni element taj koji otvara vrata neshvaćanju pa čak i pogreškama. Sv. Ivan od Križa je bio svjestan sličnosti i samoobmane, posebno u slučaju spojeva i riječi koje čovjek čuje unutar svoje misli, ali vjeruje da dolaze od Boga ili od nekoga drugog nebeskog bića. Kako ćemo vidjeti, sv. Ivan vjeruje da su te riječi često posve nesvjesne tvorevine vlastite misli pojedinca. Svjestan je također da mogu biti djelom posebne milosti, ali i tada su pod utjecajem osobnosti pojedinca i podliježu deformaciji, a ti izrazi mogu potjecati i od đavla.

Žalostan primjer neshvaćenog ukazanja je slučaj sv. Ivane Arške. Budući da je bila tako brižno ispitivana, imamo točne zapise njezina svjedočenja. Pitala sam svoje glasove, hoću li biti spaljena na lomači? Odgovorili su mi da trebam imati povjerenje u našeg Gospodina, a on će mi pomoći… Sv. Katarina mi je rekla da ću biti utješena.

Sv. Ivana je mislila da riječi koje je čula u viđenju i koje su je tako vjerno vodile u životu označavaju njeno oslobođenje. Dodala je: …U pravilu mi glasovi javljaju da ću biti oslobođena velikom pobjedom, a potom kažu: Ne boj se svoga mučeništva. Ono će te na kraju dovesti u raj.

Na nesreću, Ivana je objasnila svoje mišljenje da riječ mučeništvo znači „velike bolove i muke, koje je trpjela u zatvoru“. Ustvari je mislila da će biti oslobođena pred časom svoje smrti. To je bilo bolno neshvaćanje ukazanja.

Dosadašnji pristupi su bili namijenjeni teološkom ocjenjivanju u kojem su bila korištena teološka iskustva. Taj ograničeni pristup, odgovarajući duhu vremena, je onemogućavao da se pronikne u te pojave i da se prevrednuju njihovi principi pa je stoga suzio mogućnost analiziranja njihove različitosti.

Posljedica samo teološkog pristupa, a prije nije bio poznat drugi, bila je nerazlikovanje tipova ukazanja; u tu kategoriju bile su uključene i druge pojave, recimo jasnovidnost, naprimjer vizije sv. Katarine Emmerich.

Daljnjom posljedicom dosadašnjega pojednostavljenog pristupa, koji nije razlikovao tipove ukazanja i pojava, bila je ta da su negativne i zavodljive informacije iz nekog ukazanja vodile neprimjerenom oprezu i apliciranju na ukazanja i pojave drugačijeg tipa. Prema novim spoznajama nije moguće smatrati jednakovrijednim ukazanja sv. Bernardici i ukazanja sv. Katarini Sienskoj. Isto tako ne mogu se uspoređivati životopisi Djevice Marije koje su napisale Marija iz Agrede, Katarina Emmerich ili Marija Valtorta.

Iz navedenog pristupa očita je stagnacija nazora na privatna ukazanja. Evidentno je da je određena serija marijanskih ukazanja od 1830. godine posve prerasla okvir prirodnih ukazanja i ima javno značenje.

Premda je u XX. stoljeću počela stagnacija materijalizma i racionalizma na teoretskoj razini, snažno se počeo razvijati praktični potrošni materijalizam. Ljudi proživljavaju sve veće nesigurnosti te raste interes za izvanredne pojave. Stoga je potrebno temeljitije tražiti nove putove za njihovu opću analizu. Pri tome je korisno izaći iz dosadašnjih teoloških zaključaka i proučiti zašto marijanska ukazanja dobivaju javni karakter.