Stvaranje osjeta kod ukazanja

Prilikom ukazanja, emocionalnih procesa, sanjanja, duševnih i toksičnih bolesti kod čovjeka se stvaraju slikovni i slušni osjeti. Posebno možemo navesti sljedeće osjete:

Halucinacija (opsjena) – osjet bez odgovarajućega vanjskog poticaja. Osoba koja halucinira uvjerena je u stvarnost zamjećivanog predmeta, koji u stvarnosti ne postoji. Osobe oko nje nemaju taj osjet. Takav osjet se pojavljuje kod duševnih bolesti, toksičnih stanja čovjeka i akutnih tjelesnih bolesti s visokom temperaturom i velikom iscrpljenošću.

Imaginacija (predočljivost, predstava, slikotvornost) – uvjetovana je vanjskim djelovanjem vidljivog ili nevidljivog svijeta (realni svijet, Bog, Djevica Marija, anđeli pozitivni i negativni, duše u čistilištu). Pojam imaginacija karakterizira sliku nevidljivih stvari za koje smo uvjereni da postoje (realni svijet, Bog, Djevica Marija, đavao). Nije dobro za te slike upotrebljavati pojam imaginarno, budući da imaginarna slika ili osjet opisuju izmišljenu, nestvarnu, sliku.

Fantazija (izmišljotina, djelo stvoreno bez modela) – radi se o stvaranju novih predodžbi na osnovi prethodnih osjeta.

Iluzija (neispravna, lažna predodžba) – radi se o deformiranom zamjećivanju stvarnosti, koje nastaje na osnovi određenih zakona zamjećivanja (na primjer svijetli predmeti se čine većim od tamnih predmeta iste veličine).

Prilikom vrednovanja osjeta, svaki treba svrstati u ispravnu kategoriju. Budući da ljudi većinom ne znaju ni osnovne karakteristike osjeta, lakomisleno izgovaraju pogrešna mišljenja, koja i suvereno promiču. Pa tako si vjernik, naprimjer, ne dopušta da kritizira ukazanje za Mojsija kod gorućeg grma ili ukazanje uskrsloga Krista učenicima u Emausu, zato što se ti događaji nalaze u Bibliji, ali lakomisleno i tendenciozno kritizira ukazanje Djevice Marije Bernardici u Lourdesu. Bez dokaza samouvjereno proglašava da se radi o halucinaciji ili fantaziji.

Kod pravih ukazanja, kao i kod nekih nepravih koja nam prosljeđuju štetne informacije, značajni su imaginacijski osjeti, kada čovjek ima predodžbu, sliku na osnovi vanjskog djelovanja, te se, dakle, ne radi o iluziji, halucinaciji ili o tvorevini fantazije. Te osjete kod pravih ukazanja uvjetuje Bog izravno ili neizravno po Djevici Mariji, anđelima ili dušama u čistilištu. Bog daje pravo ukazanje za dobro Crkve, vidioce i ljude općenito. Po vidiocima je stvoren kanal za predavanje informacija, koje vidjelac ne može ostaviti za sebe, ako se ne radi o privatnom ukazanju isključivo za vidioca, već o posebnom javnom ukazanju.

Bog upotrebljava imaginaciju, predodžbu, slikotvornost zato što omogućava čovjeku da shvati mnogo duhovnih stvarnosti. Pomoću imaginacije čovjek može proniknuti dublje u Božje tajne. Neiskusni čovjek, vidjelac, može međutim imati dojam da ima halucinaciju, opsjenu ili iluziju. Ali imaginacijsko viđenje nije halucinacija ili iluzija. Važno je da ta spoznaja preko imaginacijskih osjeta, koje je Bog omogućio, ne bude deformirana i prilagođena ljudskom dosjetljivošću.

Imaginacijska viđenja su samo sredstva koja je Gospodin dao duši čovjeka, zato što hoće da bolje shvati ono što joj daje da spozna. Bog ulijeva u razum svjetlo, a duša proniče u to svjetlo kao u razumsko viđenje. Ali duša ga često ne može izraziti ni prenijeti u komunikaciju, pomoću koje bi ga mogle druge duše zamjećivati kao poruku ili čak kao pouku.

Tome svjetlu, ulijevanom u razum i dušu, zamjećivanom kao razumsko viđenje, želi Gospodin dati mogućnost da bude shvaćeno i prihvaćeno.

Stoga ga projicira u imaginacijske slike, koje ga promijene u zamjetljive sile, a njih čovjekova duša može vidjeti i opisati. Pri tom procesu se dakle ne radi ni o kakvoj opsjeni.

Anđeli nemaju tijelo, tako da ne možemo vidjeti kakvi su u stvarnosti. Stoga se te duhovne osobe pojavljuju kao slike zamjetljive našim unutarnjim osjetilom. Slike koje ih uobličuju na određeni način daju nam do znanja njihovu prisutnost. Naše oči ih ne mogu vidjeti, ali ipak u stvarnosti postoje!

Kada Gospodin želi da nam se ukažu u našem razumu, probudi duboku stvarnost njihove prisutnosti pred nama, a tu prisutnost pokaže zamjetljivim načinom, tako da njihovu sliku utisne u našu predočljivost.

No predočljivost je skitnica i često postaje suradnicom u izboru pamćenja. Ali pamćenje je sladokusac i proždire sve što predočljivost slučajno prikupi i stavi pred nju. Te dvije snage su vrlo nestalne i uvijek nezavisne od volje i razuma. Stoga se moraju kontrolirati!

Ako čovjek ima takva viđenja, treba uzimati u obzir samo ona koja ga prosvijetle i omoguće mu da bolje shvati što Bog daje u razumskom viđenju.

No nije nikada potrebno uzimati u obzir samo imaginacijsko viđenje, ako nije neposredni nastavak razumskog prosvjetljenja. Za rast duše prilikom spoznaje i u ljubavi, Bog udjeljuje mnoge milosti. Imaginacijsko viđenje ne smije biti precjenjivano, ali bilo bi drsko prezirati ga, zato što je to Božji dar. Uvijek treba pratiti Darovatelja. Dar, koji Bog udjeljuje u svom milosrđu, treba čovjeka uvijek dovesti do njega.